Usjevno proso

Karakteristike

Usjevno proso (Panicum miliaceum L.) je jednogodišnja zeljasta biljka iz porodice trava (Poaceae). Stabljike su uspravne, u donjem dijelu odrvenjele, robusne, visoke 30–150 cm, često razgranate pri vrhu, a rastu busenasto, pri čemu bus čini 1–5 stabljika (vlati) koje se prvim koljencem pokušavaju zakorijeniti. Listovi su linearno-lancetasti, dugi 15–40 cm, široki 8–24 mm, obuhvaćaju stabljiku, s lisnom plojkom koja može biti glatka ili dlakava. Ligula je kratka i obrasla dlakama. Cvjetovi su skupljeni po 4–20 u završne metličaste cvatove, duge 15–35 cm, usko piramidalne ili oblonge, ponekad jednostrano povijene, s gustim ili rahlijim grananjem. Klasići su jajasti do jajasto-oblongi, dugi 4–5,5 mm, građeni od dviju kratkih pljevica i dvaju cvjetova. Plod je eliptičnog oblika, bijele, sive, smeđe ili crne boje, a svaka biljka razvije 520–1150 zrna.^[1]

Stanište i uzgoj

Usjevno proso je jedna od najstarijih žitarica, uzgajana još u prapovijesti. Smatra se da je potekla iz Kine i Zakavkazja prije oko 7000 godina, a postoje dokazi o uzgoju i u Mezopotamiji. Danas se najviše uzgaja u Aziji i istočnoj Europi, dok je na Zapadu rijetko i uglavnom služi kao hrana za ptice ili bezglutenska namirnica. Često raste i podivljalo na zapuštenim zemljištima.

Biljka voli toplu i suhu klimu, dobro podnosi visoke temperature i sušu. Njezin prirodni ciklus u umjerenim područjima odvija se od svibnja do rujna. Optimalna temperatura za klijanje je oko 33 °C, a tijekom vegetacije najbolje uspijeva pri 20–25 °C. Za rast mu je potrebna obilna svjetlost jer ne podnosi zasjenjivanje.

Proso brzo raste i u povoljnim uvjetima već za 60 dana od sjetve daje zrno. Vrlo je otporno na sušu jer pri klijanju upija malo vode, ali dobro reagira na navodnjavanje. Najbolje uspijeva na dubljim, plodnim tlima slabo kisele do neutralne reakcije, no može se uzgajati i na siromašnijim tlima. Sjeme je sitno pa se sije plitko, na dubinu od 2–4 cm, u svibnju kada se tlo ugrije iznad 12 °C. Može se sijati u uske ili šire redove, a prinos može doseći nekoliko tona po hektaru. U poljoprivrednoj praksi proso se sije nakon mahunarki, okopavina ili ranih kultura, a često se koristi i u postrnoj sjetvi. Početni rast mu je spor pa ga lako prerastu korovi, zbog čega je potrebna pravovremena obrada tla. Dozrijeva neujednačeno i lako se osipa, pa se žetva obavlja kombajnima, često u dvije faze. Zrno je obavijeno čvrstom ljuskom koju je prije konzumacije potrebno oljuštiti. U suhom stanju može se dugo čuvati jer nije podložno kvarenju plijesni.

Etimologija

Latinsko ime roda Panicum dolazi od riječi panis (kruh), vjerojatno se odnosilo na vrstu klipasti muhar (Setaria italica) koja se prema Pliniju koristila za izradu kruha.^[2] Na stranim jezicima nazivi su proso millet, broomcorn millet, common millet (eng.), miglio (tal.), mijo común (špa.), navadno proso (slo.).

Upotreba

Usjevno proso se u zapadnoj prehrani koristi uglavnom za proizvodnju brašna i griza, posebno u makrobiotičkoj kuhinji. Ima visoku prehrambeni vrijednost: sadrži oko 75% ugljikohidrata, 11 % proteina, minerale (kalcij, željezo, magnezij, kalij, cink) i vitamine A te B skupine (niacin, B6, folna kiselina). Zbog silikonske kiseline dobro utječe na kožu, kosu, nokte i zube. Ne sadrži gluten pa je pogodno za osobe s celijakijom ili alergijama na pšenicu.

U tradicionalnoj kineskoj medicini smatra se toplim, ali manje zagrijavajućim od zobi.

Galerija fotografija

Literatura

1. Nada Hulina, (1998.), Korovi, Zagreb: Školska knjiga
2. Vojin Gligić, (1953.), Etimološki botanički rečnik, Sarajevo: "Veselin Masleša"
3. Katarina Dubravec, Ivo Dubravec, (1989.), Naše kultivirano bilje, Zagreb: Znanje

Autorska prava fotografija

• Laval University (CC BY-SA 4.0)
• Globe Master (CC BY 3.0)
• FreCha (CC BY-SA 4.0)
• Jschnable (CC BY 4.0)
• Muséum de Toulouse (CC BY-SA 4.0)
• Fumikas Sagisavas (CC0)
• V.Boldychev (CC BY-SA 4.0)
• Stefan Lefnaer (CC BY-SA 4.0)
• Stefan Lefnaer (CC BY-SA 4.0)